Dalekovod

U nastavku projekta CineArchive, Filmski Centar Sarajevo i online platforma kina Meeting Point predstavljaju tri digitalizirana kratka dokumentarca, od kojih je bez sumnje najznačajniji Dalekovod (1957) Gojka Šipovca. Ovaj jugoslovenski reditelj rođen u Nevesinju jedan je od pionira filma u Bosni i Hercegovini, poznat po dugometražnim igranim filmovima kao što su Sretni umiru dvaput (1966) i Opatica i komesar (1968), jednako kao i brojnim kratkometražnim dokumentarnim ostvarenjima, od kojih je naznačajnije Priča o jezeru (1955). Film za koji je Šipovac iste godine nagrađen na festivalu u Puli prikazuje izgradnju brane i hidroelektrane na Neretvi i stvaranje vještačkog Jablaničkog jezera, paralelno sa bolnim scenama nužnog iseljavanja starosjedilaca poljoprivrednika iz sada potopljene doline.

Dalekovod, koji je kao i Priča o jezeru nastao u produkciji Bosna filma, prati izgradnju dalekovoda Jajce-Zagreb. Sa svojim slavnim prethodnikom ovaj film dijeli neskeptičnu vjeru u tehnološki napredak i urbanizaciju, oličenu prije svega u naraciji. „Čovjek i vrijeme u zajedničkom hodu zbrisat će tragove prošlosti, tragove brazda iza drvenih kola“, prati naratorov glas kadrove koji se kao svojevrstan okvir pojavljuju na početku i kraju filma, opšte planove brdskog predjela kroz koji kroči seljak s drvenim kolima s volovskom zapregom, prolazeći ispod gigantskih dalekovodnih stubova. Ipak, za razliku od Priče o jezeru, ovaj film bi mogao besprijekorno funkcionirati i bez ovog programatskog okvira.

Veći dio filma čine scene s radnicima koji u negostoljubivom brdskom ambijentu postavljaju dalekovodne stubove. Unatoč teškim uvjetima, radeći na velikim minusima, po snijegu i vjetru, oni uspijevaju u svom naizgled nemogućem podvigu. Atraktivno montiranim kadrovima radnika koji se po cijevima dalekovodnih stubova veru spretno poput akrobata Šipovac kreira svojevrsnu filmsku simfoniju, zaokružujući je štedljivom i sugestivnom upotrebom zvukova duvanja vjetra i zujanja struje kroz dalekovodne žice. Zbog ovakvog pristupa Dalekovod se može smatrati jednim od preteča filmova Kesonci (1965) Bakira Tanovića i Hop Jan (1967) Vlatka Filipovića, remek-djela onoga što danas nazivamo sarajevskom školom dokumentarnog filma. Ovi filmovi također prikazuju rad u ektremnim okolnostima, koji se u poetskom viđenju njihovih autora pretače u mitološki čin kreacije.

Karika koja povezuje sva tri dokumentarca je zajednički snimatelj i direktor fotografije, legendarni Đorđe Jolić, poginuo 1968. u tragičnoj nezgodi na snimanju filma Bitka na Neretvi Veljka Bulajića. U Dalekovodu Jolić kamerom s ramena prati radnike u stopu, brzo švenkujući s jednog na drugog, nikad ne zaostajući za akcijom. Njegov rad prvorazredan je kao i uvijek, pogotovo ako imamo na umu da je morao djelovati u jednako teškim uvjetima kao i sami radnici, manevrišući s teškom kamerom po strmom terenu, na najvećoj hladnoći. Iako je dosta kadrova snimljeno iz žablje perspektive, za neke se neustrašivi snimatelj očigledno i sam penjao na dalekovodni stub, u želji da zabilježi akciju iz blizine. U tekstu o Joliću naslovljenom „Izbrisani Prometej bosanskog filma“ filmski teoretičar Nebojša Jovanović tvrdi da „nijedan drugi snimatelj nije bolje znao uhvatiti napor u kojem ljudsko tijelo dolazi na tačku loma i pada, da bi naposljetku nadvladalo silu koja ga tlači i pobijedilo materiju koja mu se opire“, te da Kesonci i Hop Jan, zajedno s filmom Nosač (1963), koji je sam Jolić režirao, „tvore neku vrstu trilogije u kojoj Jolić stvara arhetipske, primalne slike socijalističke modernosti“ (Mediacentar Online, 29. juli 2010). Dodamo li ovim filmovima i Dalekovod, riječ je već o kvadrilogiji. Dokumentarci na kojima je radio Đorđe Jolić najbolji su dokaz da i snimatelji mogu biti punokrvni autori, oni koji u svojim filmovima ostavljaju itekako prepoznatljiv trag.