Bosra

BOSRA, treći kratkometražni film u ovoj ediciji projekta CineArchive, putopisni je dokumentarac scenariste i reditelja Midhata Mutapčića snimljen 1969. godine. U nešto više od dvanaest minuta, narator nas vodi kroz bogatu historiju ovog antičkog grada na jugu Sirije, kojeg su osnovali Egipćani, osvajali Grci, Rimljani i Arapi, a koji je opstao do dan danas, očuvavši svoje kulturno naslijeđe, u isto vrijeme svjedočeći o procvatu i prolaznosti kako velikih civilizacija, tako i velikih historijskih događaja.

Na samom početku narator nam objašnjava Bosru kao „prvu civiliziranu stanicu na kojoj su se sastajali karavani sa Arabijskog poluostrva. Busra – vrata Sirije i Irana, prestolnica drevnih Nabata, grad koji su opisali i najveći pjesnici“. Narator nas upoznaje sa faktografskim činjenicama o osvajanjima i smjenama carstava, te sa izgradnjom najvećih spomenika ovog grada, kao što su Zapadna vrata, izgrađena za vrijeme rimskog imperatora Trajana, kada je Bosra postala glavni grad rimske Arapske provincije – Nova Trajanida, Trijumfalna kapija iz 3. stoljeća, ostaci palate posljednjeg kralja Nabata, koji su Bosrom vladali prije Rimljana, rimska terma, crkva iz 4. stoljeća, te čuvena Osmanova džamija koja i dan danas obavlja svoju funkciju centralnog mjesta za molitvu. U isto vrijeme, kamere snimatelja Muhameda Karamehmedovića i Darija Bremeca pažljivo bilježe svakodnevnicu ovog grada: ljude koji žive na ostacima ovih velikih historijskih spomenika, ugrađujući njihovu monumentalnost unutar vlastite svakodnevnice. Tako svjedočimo kratkim scenama u kojima žena vadi vodu za piće iz jednog od drevnih antičkih bunara, dijete pije vodu naslanjajući se ostatke korintskih stubova, magare jede iz kamene posude nastale preslagivanjem starih kamenih blokova na kojima su uklesani zapisi na latinskom jeziku… Narator prati ove scene opaskom „sve kuće za stanovanje izrađene su od drevno isklesanog antičkog kamena“.

Bilježeći kako u širokom planu, tako i u detaljima, ostatke drevnih umjetničkih djela koja opstaju unutar nove svakodnevnice sadašnjih stanovnika grada, autori ovog kratkog putopisa ne zaboravljaju da nam prikažu i ostala čuda ovog u isto vrijeme živog grada i arheološkog nalazišta, poput kamenih vrata i prozora iz doba Arapskog Carstva, koji se otvaraju i zatvaraju kao i njihovi moderni nasljednici kojima se danas služimo. U zadnjoj trećini filma Mutapčić posebnu pažnju pridaje rimskom pozorištu iz 2. stoljeća, monumentalnoj građevini iz doba imperatora Hadrijana, pravljenoj da primi do 25 000 gledalaca. Ona je očuvana zahvaljujući Arapima, koji su je pretvorili u tvrđavu sa koje su uspješno branili grad u više navrata tokom Krstaških ratova.

Narator zaključuje kako su „u tvrđavi Busre ostali tragovi umjetnosti naroda koji su se ovdje smjenjivali … ali i tragovi onih drugih, brojnijih, koji su iz neznanja ili po zakonima horde skrnavili i uništavali vrijednosti svojih prethodnika“. Ova rečenica popraćena je detaljima antičkih kipova, stubova i zidina koje su nagrizli kako čovjek, tako i zubi vremena. Dok film završava, ne možemo se ne prisjetiti i zadnjih razaranja tijekom nedavnog rata u Siriji, te svih žrtava, kako ljudskih, tako i kulturno-historijskih. Ipak, dok u zadnjim kadrovima filma gledamo muškarca i dječaka kako veselo mlate žito okruženi antičkim zidinama grada, te kamile koja mirno pasu u pozadini, još jednom ovaj spoj tragova prošlosti i čovjekove svakodnevnice koja iznova preživljava ostavlja nadu kako će Busra, baš kao i ljudska civilizacija, pronaći način da opstane, te umjesto uništavanja, prigrli ljepotu i mudrost svoje bogate prošlosti.